Postporođajna depresija i anksiozni poremećaj koji je započeo u trudnoći – osobna priča jedne mame
14. 05. 2025.Mali zvrk
Kad ti je najteže, često ti najviše treba – tuđa iskrena priča. Ova mama ju je odlučila podijeliti upravo zbog toga. Ovo je osobno svjedočanstvo o depresivno-anksioznom poremećaju, postporođajnoj depresiji, suočavanju sa strahom, potrazi za pomoći i pronalasku izlaza koji postoji.
Postporođajna depresija i anksiozni poremećaji nisu uvijek ono što očekujemo. Ponekad ne dolaze “nakon poroda”. Ponekad počnu puno ranije. Ponekad ne izgledaju kao klasični simptomi koje ćemo pronaći na internetu. I najvažnije – ponekad ih ne prepoznaju ni liječnici.
Postporođajna depresija još je uvijek tema o kojoj se premalo govori. Iako pogađa velik broj žena, u društvu često nailazimo na nerazumijevanje, stigmu i šutnju. Ljude i dalje zbunjuju izrazi poput “psihički poremećaj”, a žene ostaju same, neinformirane i nesigurne što se zapravo događa. Ova priča je drugačija – nije “klasična” postporođajna depresija. Kod mene su se simptomi pojavili već tijekom trudnoće.
Kada sve ide “po planu” – dok ne prestane
Inače sam tip osobe koji sve voli imati pod kontrolom – organizirana, odgovorna, uspješna u poslu, zadovoljna privatno. Sve u životu mi je, do trudnoće, nekako išlo po planu. I onda, u trudnoći, počinju komplikacije. Odjednom više ništa nije pod mojom kontrolom – tijek trudnoće, datum poroda, način na koji će sve završiti. Pojavljuje se tjeskoba, nesanica, stalna briga.
Nisam spavala 50 noći. Ne pretjerujem. Nesanica je bila potpuna. Noću sam se borila s panikom, danju me držao adrenalin. Bila sam umorna, ali ne na način koji dovede do sna – nego do pucanja. Iza toga su slijedili fizički simptomi: nesvjestice, ubrzan puls, drhtavica. Završila sam u bolnici.
Ali nitko nije pitao o mojoj psihi.
Radili su pretrage srca, štitnjače – sve je bilo uredno. Otpustili su me bez dijagnoze, bez terapije. Rekli su mi da popijem apaurin ili magnezij ako bude trebalo. Tad sam već znala da nešto nije u redu, ali nisam znala kome se obratiti – niti što zapravo tražiti.
Kad dođe beba – i sve se raspadne
Porod je bio dug i težak. I fizički i psihički. Vratila sam se kući iscrpljena, s djetetom koje nije prestajalo plakati, ranama na tijelu i glavom punom strahova.
Nesanica je i dalje bila prisutna, dojenje nije nikako išlo, bradavice su bile ranjene od nepravilnog hvata – bolne, krvave, s ragadama. Uz sve to, tu je bio i rez na međici koji je dodatno otežavao svaki pokret. Osjećala sam da se gubim.
Došla sam kući s bebom i suočila se s potpunom promjenom – moj život se preko noći okrenuo naglavačke. Imala sam malo biće o kojem sam trebala brinuti 24 sata na dan, a nisam bila sposobna ni za osnovnu brigu o sebi.
Neutješan plač trajao je satima, a nesanica je sada bila praćena paničnim napadajima, plitkim disanjem i sveprisutnim strahom – za sebe, za dijete. U tom kaosu, kako mi je kasnije rekla i psihijatrica, spasili su me moj jako izražen osjećaj kontrole i podrška mog supruga, koji je bio iznimno brižan i prisutan.
Već četvrti ili peti dan nakon poroda, otvoreno smo razgovarali. Rekao mi je mirno i odlučno: “Ovo nije u redu, trebaš potražiti stručnu pomoć.” I bio je u pravu.
Prvi razgovor koji je sve promijenio
Kontaktirala sam mamu svoje prijateljice, psihijatricu s puno iskustva. Odmah je znala.
Rekla mi je: “Ti si control freak. Tvoj sustav ne zna funkcionirati kad ne zna što slijedi. Ovo se događa mnogim ženama. I ima rješenje.”
Objasnila mi je da se ovakva stanja često javljaju kod osoba koje imaju izraženu potrebu za kontrolom – perfekcionista, odlikaša, onih koji su navikli da im sve ide “po planu“. Kad se dogodi nešto što ne mogu iskontrolirati – poput poroda i svega što nakon njega slijedi – dolazi do emocionalnog pucanja.
Rekla mi je i da se ne trebam osjećati krivom što dojenje ne ide, da ako mi u tom trenutku stvara prevelik stres, smijem posegnuti za adaptiranim mlijekom. Nije smak svijeta. Bebi neće biti ništa. Prvo moram pomoći sebi – da bih mogla biti dobro za nju.
Pokušala sam najprije s blažim lijekovima za smirenje, poput Helexa, kako bih barem malo odmorila i naspavala se. No, ništa nije pomagalo. Stanje se nije mijenjalo i odlučeno je da uvedemo terapiju antidepresivom.
Kad je lijek počeo djelovati, sve se počelo okretati nabolje. Napokon sam se mogla radovati djetetu. Ohrabrila sam se da izađem iz kuće, nestali su panični napadaji, strahovi, a i san se stabilizirao – uz uobičajena noćna buđenja.
I dalje sam bila u stalnom kontaktu s doktoricom, lijek smo s vremenom sveli na minimalnu dozu. Nisam osjećala grižnju savjesti što ga uzimam – bila sam zahvalna što se mogu brinuti o svom djetetu smireno i prisutno.
U više navrata pokušala sam prestati s terapijom – i svaki put bi se simptomi vratili. Danas znam da mi ta mala doza lijekova omogućuje “normalan život” i ne mislim se mučiti zbog toga. U ovoj fazi života – rad, djeca, kuća – to je moj izbor i moje olakšanje.
Nakon svega – nova trudnoća, novo iskustvo
Četiri godine kasnije zatrudnjela sam ponovno. Ovoga puta uz stalnu podršku psihijatra (dr. med. Davor Moravek), uz terapiju koja je bila sigurna u trudnoći. Trudnoća je prošla mirno. Porod je bio fizički naporan, ali bez psihičkih posljedica.
Sve je bilo drukčije – jer sam znala što me može čekati. Bila sam spremna.
Zašto je važno govoriti o postporođajnim izazovima
Danas aktivno sudjelujem u Facebook grupi “Postporođajna depresija – pomoć i podrška”. Jer sam shvatila koliko žena prolazi isto – a tako malo se o tome priča.
Na trudničkim tečajevima najčešće se priča samo o lijepim stvarima – o čarobnom porodu, o dojenju kao posebnom povezivanju, o bezuvjetnoj ljubavi. Ali stvarnost je šira od toga.
Dojenje može biti teško. Mnoge žene ga ne uspiju uspostaviti. Mnoge se osjećaju kao da su zakazale. A nisu.
Zato smatram da bi zdravstveni sustav trebao aktivnije uključiti edukaciju o postporođajnim izazovima – kroz trudničke tečajeve, savjetovanja i podršku zdravstvenih djelatnika koji vode trudnoću.
Trudnice trebaju dobiti stvarne informacije. Da znaju kako prepoznati simptome anksioznosti ili depresije. Da znaju kome se obratiti. Takve informacije mogu napraviti razliku između osjećaja izgubljenosti – i prve, ključne pomoći.
Voljela bih da sam tada znala što sada znam – i nadam se da će netko prepoznati sebe u ovoj priči i potražiti pomoć ranije.
Ako si ti ta – nisi sama. I bit će bolje.
Važno je da trudnice i mame dobiju realne informacije, jasne smjernice i osjećaj da nisu same. Da znaju prepoznati kad im treba pomoć, da se ne boje potražiti je – i da znaju da je sve to prolazno. Postoji izlaz. I zaslužuju podršku bez srama, bez krivnje, bez osjećaja da “nisu dovoljno dobre”.
Upravo zato pričamo ove priče – da budu podrška. Ako se i ti prepoznaš, znaj: nisi sama. Pomoć postoji. I do boljeg sutra – zajedno se dolazi.
* IZJAVA O ODGOVORNOSTI: Sadržaj objavljen od strane Malog zvrka nije namijenjen za liječenje, dijagnozu, izlječenje ili prevenciju bilo koje bolesti. Uvijek se obratite svom liječniku ili drugom kvalificiranom pružatelju zdravstvene skrbi za sva pitanja u vezi s medicinskim stanjem.
* Vaša iskustva i savjeti su dobrodošli – podijelite ih kako bismo zajedno pomogli drugim mamama koje prolaze kroz slične izazove. Pišite nam na našem Instagram profilu @malizvrk_com!
