Emocionalna inteligencija: kako je poticati i zašto je važna kod djece
20. 05. 2025.Mali zvrk
Autorica teksta je Maja Đurđević, odgojiteljica i edukatorica roditelja. Diplomirala je rani i predškolski odgoj i obrazovanje, a kroz svoj rad i edukacije pomaže roditeljima da bolje razumiju dječje ponašanje, emocije i razvojne potrebe.
Uhvatite li se nekad kako ste odjednom tužni – a ne znate zašto? Ili vas, primjerice, biciklist koji vam izleti na cestu naljuti toliko da o tome razmišljate cijeli dan? Ključnu ulogu u ovakvim situacijama igra emocionalna regulacija.
Mnoge od nas nitko nije učio kako prepoznati i izraziti emocije, a još manje – kako ih regulirati. Odrasli smo uz poruke poput: “Ma nije to ništa”, “Nemoj plakati!”, “Smiri se odmah!”. Zato danas, dok pokušavamo učiti djecu da razumiju svoje osjećaje – često učimo i sami.
Želim vam reći, iz vlastitog iskustva i kroz rad s roditeljima: niste sami. Mnogi od nas tek sada u odrasloj dobi uče te vještine. I upravo je to hrabro i snažno – jer danas tražite drugačije za svoje dijete.
Zašto “nemoj plakati” više ne pomaže?
Nekada su emocije bile nešto što treba “staviti sa strane” – ometale su poslušnost, narušavale tišinu. Vjerovalo se da će emocije jednostavno nestati ako ih zanemarimo.
Danas znamo više. Psihologija i neuroznanost pokazuju da se emocije ne nestaju ako ih potiskujemo – one se gomilaju. I to gomilanje može ići u dva smjera: ili nas u nekom trenutku preplave pa “puknemo po šavovima“, ili ih toliko potiskujemo da se emocionalno isključimo, postajemo “hladni kao robot“, jer je tijelo naučilo da mora ugasiti osjećaje kako bi preživjelo. U oba slučaja, nije riječ o slabosti – već o nedostatku alata za prepoznavanje, izražavanje i obradu emocija.
Emocije su kao unutarnje poruke – govore nam što nam je važno, što nas boli, što nas veseli ili plaši. Ako ih znamo slušati i regulirati, one postaju naš kompas, a ne prepreka.
Kako djeca uče o emocijama i regulaciji?
Da bismo znali što osjećamo, zašto to osjećamo i kako to izraziti bez da povrijedimo sebe ili druge, netko nam to mora prvo pokazati. Za djecu, to je odrasla osoba na koju se mogu osloniti kada ih emocije preplave.
Zašto se djeca ne mogu sama regulirati?
U ranom djetinjstvu dominira emocionalni dio mozga – limbički sustav – dok prefrontalni korteks (odgovoran za logiku, samokontrolu i promišljanje) tek sazrijeva. Djeci nedostaje kapacitet za složene mentalne procese poput refleksije, samokontrole ili donošenja smirenih odluka.
Zato je zadatak odraslih prepoznati emocije, imenovati ih, dati im smisao i pomoći u regulaciji.
Primjer iz stvarnog života
Zamislite dijete kojem brat po peti put sruši toranj od kockica. Može li ono u tom trenutku pomisliti:
“Jako sam ljut jer mi je brat srušio toranj. Trebam udahnuti, ne reagirati impulzivno, objasniti kako se osjećam i pokušati naći rješenje.”
Zvuči logično – ali za dijete od 2, 4, pa čak i 7 godina, to je nerealno očekivati. Ne zato što ne želi, već zato što njegov mozak još nije sposoban za takvu razinu promišljanja.
Što djetetu pomaže da razvije emocionalnu regulaciju?
Da bi dijete naučilo emocionalnu regulaciju, potrebna su mu iskustva koja doslovno grade njegov mozak. Potrebno mu je:
- jezik emocija – da zna prepoznati i reći: “Ljut sam jer…” umjesto da viče ili udara
- siguran odnos s odraslom osobom – koja ga ne kažnjava zbog osjećaja, nego mu pomaže nositi se s njima
- primjer odraslih – da vidi kako i mi rješavamo emocije kad nešto ne ide kako želimo, kad se naljutimo ili se suočimo s nepravdom
- vrijeme i iskustvo – godine ponavljanja u svakodnevnim situacijama koje ga uče malo po malo
Drugim riječima, dijete koje može izgovoriti ili barem u sebi “odigrati” onu zrelu rečenicu koju smo ranije spomenuli, već je prošlo mnoga takva iskustva. Naučilo je emocionalnu regulaciju ne iz knjige, već kroz odnos, primjer i ponavljanje.
Učilo je od odraslih koji su umjesto kazne nudili razumijevanje i granice, koji su ostajali prisutni i smireni kad je plakalo, ljutilo se ili vikalo. Odraslih koji su bili uz njega – a ne protiv njega.
Tantrumi i otpor su prilike za učenje
Roditelji često pitaju: “Kako da učim dijete emocionalnoj regulaciji?”
Odgovor je – kroz svakodnevne situacije.
Kad se dijete baci na pod jer ne može odmah pojesti čokoladicu, kad plače jer nije pobijedilo u igri – to su dragocjeni trenuci učenja. Ne trebamo izmišljati posebne situacije – život ih već donosi.
Kako onda dijete poučavati regulaciji?
Dijete će mnogo puta tijekom odrastanja osjetiti tugu, ljutnju, zavist, strah ili frustraciju. Svaka od tih situacija je prilika za učenje – ako mu odrasla osoba pomogne proći kroz te osjećaje.
Ponekad pomislimo da je dijete “zločesto” i da treba kaznu, ili pak popustimo jer osjećamo krivnju. No zapravo su upravo ti svakodnevni trenuci ključni – kroz njih dijete uči što osjeća i kako se s time nositi.
Evo kako mu možemo pomoći:
- Imenovati emocije – dijete se osjeća viđeno i potvrđeno
„Vidim da si razočaran i ljut…” - Povezati s uzrokom – dijete uči razumjeti izvor svoje frustracije
„…jer si stvarno želio tu igračku, a ja sam rekla ne.” - Dopustiti emocije uz prisutnost – dijete uči da osjećaji nisu zabranjeni
„Znam da ti je teško. Možeš plakati, ja sam tu.” - Usmjeriti reakciju, ali ne popustiti – nudimo alternativu, ali ne popuštamo u granici
„Danas nećemo to kupiti, ali možeš nešto dodati na popis želja.” - Poslati poruku prihvaćanja – jačamo odnos i sigurnost
„Volim te čak i kad si ljut i kad ti nešto ne ide po volji.”
Ne moramo uvijek reagirati savršeno – važno je da dijete osjeti da ga vidimo, razumijemo i da nismo otišli od njega kad mu je najteže. Upravo tada uči kako upravljati svojim emocijama.
Strpljenje je ključ: dijete ne “testira” – dijete uči
Kad dijete i po peti put viče, plače, udara ili “testira” granicu, lako je pomisliti da radimo nešto pogrešno. No istina je – ono ne provocira, ono uči. Uči kako se nositi s razočaranjem, nepravdom i neugodnim osjećajem “ne možeš sada”.
Djeca imaju pravo “raspasti se” kad postavimo granicu. Čak i kad sve radimo s razumijevanjem, ne možemo očekivati da će dijete odmah mirno prihvatiti našu odluku. Nekad će plakati još jače, ljutiti se još više – i to nije znak da smo pogriješili. To je prirodan dio procesa učenja.
Emocionalna regulacija ne znači da dijete više neće osjećati ljutnju, tugu ili frustraciju – nego da će s vremenom naučiti kako se s tim osjećajima nositi, bez da povrijedi sebe ili druge.
I upravo tada mu najviše trebamo – ne da popustimo, nego da ostanemo mirni, prisutni i dosljedni. Da budemo uz njega dok vježba vještine koje će mu trebati cijeli život.
Ova se sposobnost ne razvija preko noći. Gradi se polako – u malim, svakodnevnim situacijama koje se stalno ponavljaju. A svaki put kad ostanemo prisutni, bez drame, ali s jasnoćom i razumijevanjem – gradimo temelj emocionalne otpornosti našeg djeteta.
Zato budite nježni i prema sebi. Ako čitate ovakav tekst i trudite se razumjeti svoje dijete, već radite nešto izuzetno važno.
Jer niste “samo” roditelj – vi ste njegova sigurna luka dok uči kako postati veliki.
I baš zato vas treba.
Fotografije: Instagram (@vikyrader), pinterest.com
* Zapratite Mali zvrk za više sličnog sadržaja!
