Londonska avantura iz prve ruke: Život i rad jedne dadilje u Notting Hillu

Autorica teksta je Dora Drmić, odgajateljica za rani i predškolski odgoj koja je još tijekom studija radila kao dadilja – prvo u Hrvatskoj, a zatim i u inozemstvu. Putujući svijetom, bila je live-in dadilja u obiteljima s različitih strana svijeta. S nama je podijelila kako je izgledalo živjeti i raditi u samom srcu Notting Hilla te kako je to iskustvo oblikovalo njezin daljnji put.

Danas je vlasnica @Poligon.kids – koncepta za djecu koji spaja igru, kulinarske i kreativne radionice, osmišljen kao mjesto u kojem djeca mogu istraživati, stvarati i učiti kroz zabavu.

O poslu “live-in dadilje”

Biti “live-in” dadilja puno je više od samog rada s djetetom – to znači živjeti s obitelji za koju radiš i biti dio njihove svakodnevice i djetetovog mikrosustava. Umjesto da nakon radnog dana odlaziš kući, tvoj posao i dom nalaze se pod istim krovom. Ovo iskustvo donosi dublju povezanost s djetetom, ali i izazov – kako uskladiti profesionalni i privatni život.

Ovaj posao nije za svakoga – zahtijeva strpljenje, fleksibilnost i spremnost na kompromis, kao i otvorenost prema životu u tuđem domu. No zauzvrat donosi osjećaj važnosti, jasnu ulogu i iskustva izvan zone komfora.

Live-in dadilje obično imaju osiguran vlastiti prostor u domu obitelji – sobu ili malu jedinicu, uz obroke i osnovne pogodnosti. Odgovornosti ovise o obitelji, no najčešće uključuju brigu o djetetu, organizaciju aktivnosti, pripremu obroka i lagane kućanske poslove.

Od studentskih dana do londonske adrese

Nakon puno sati provedenih u radu s djecom (od prve godine fakulteta pa sve do 2022.), ukazala mi se prilika da se na neko vrijeme preselim u Notting Hill i živim kao live-in dadilja za jednu londonsku obitelj. Za posao me preporučila sestra jedne od mojih najboljih prijateljica, koja također živi u Londonu.

Prije putovanja, uz životopis i online razgovore, trebala sam priložiti sljedeće dokumente: potvrdu o nekažnjavanju, potvrdu o psihofizičkom zdravlju te negativan COVID test, s obzirom na to da se radilo o pandemijskom razdoblju.

Obitelj (mama, tata i dvogodišnji dječak) živjela je u centru Notting Hilla, u obiteljskoj kući. Osigurali su mi putne karte, sobu, kupaonicu i kreditnu karticu za svakodnevne potrebe – od hrane do higijenskih potrepština. Sva komunikacija odvijala se na engleskom jeziku.

Moj tipičan dan

Kao i u većini slučajeva kada si live-in dadilja, osobito u inozemstvu, radno vrijeme traje oko 12 sati dnevno. Dječak kojeg sam čuvala išao je u privatni vrtić “Strawberry Fields” u srcu Notting Hilla, na adresi Notting Hill Community Church, Kensington Park Road. Vrtić nudi poludnevne programe za djecu od 2 do 5 godina i poznat je po svom poticajnom okruženju.

Budila bih se oko 7 sati, a zatim bismo roditelji, dječak i ja zajedno doručkovali. Oko 8 sati roditelji bi otišli na posao. Dječaka sam vodila u vrtić u 9 sati, a tada bi počinjao moj samostalni dio dana – nabavka namirnica, planiranje aktivnosti i obavljanje kućanskih poslova vezanih uz dijete.

Nakon što bih ga ostavila u vrtiću, uzela bih kavu za van, otišla u mesnicu ili na tržnicu po svježe voće i druge sastojke za dnevne obroke. Zatim bih pripremila ručak, oprala dječju odjeću, prebrisala prašinu, očistila igračke i napunila njegov ruksak snackovima za poslijepodne.

Tipičan obrok uključivao je meso ili ribu s povrćem, a za desert voće, jogurt ili puding. Dječaka bih preuzela u 12 sati, nakon čega bismo ručali i pripremili se za popodnevni odmor. Uspavljivao se sam – uz priču, dekicu i poljubac.

Nakon spavanja slijedile su aktivnosti koje su uključivale druženja s drugim dadiljama i djecom ili strukturirane aktivnosti poput plivanja, nogometa na otvorenom i glazbenih radionica u crkvi. Playdateovi su bili dva puta tjedno, najčešće u parku ili kod kuće. Druženja su mi bila zanimljiva jer su sve dadilje bile različitih nacionalnosti, ali sličnih iskustava.

Jedna od posebnosti Notting Hilla, ali i drugih elitnih dijelova Londona, su privatni parkovi (communal gardens) – ograđene zelene oaze dostupne isključivo stanarima okolnih kuća. Naš kvart imao je takav park, u koji sam imala ključ. Obitelj je plaćala članarinu, a park je pružao sigurnost i mir.

Nakon povratka kući, pripremala bih večeru, a ostatak dana provodili bismo igrajući se u kućnoj igraonici. Dan bi završio večernjom rutinom – kupkom, njegom, pranjem zubi i čitanjem priče. Roditelji su obično stizali kući u to vrijeme i preuzimali večernje uspavljivanje.

Ja bih večerala i, ako nisam bila preumorna, otišla u šetnju. Te noćne šetnje bile su posebno ugodne jer je četvrt bila izuzetno sigurna – stanovnici su, uz policiju, angažirali i privatne zaštitarske službe. Postojala je i WhatsApp grupa za stanare u kojoj su se razmjenjivale informacije o sigurnosnim situacijama.

Londonska svakodnevica izvan radnog vremena

Neke večeri koristila bih za kuhanje za sebe – London je, zahvaljujući raznolikosti nacionalnosti, pravo gastro središte s nevjerojatnim izborom namirnica. Tako sam otkrila dva brenda koja su mi prirasla srcu: Deliciously Ella i Daylesford Farm.

Deliciously Ella oduševila me zdravim grickalicama i biljnim obrocima savršenima za brzi, hranjivi zalogaj. S druge strane, Daylesford Farm bila je prava mala oaza za ljubitelje održivog načina života i lokalnih proizvoda. Njihove trgovine su predivno uređene, a proizvodi dolaze s njihove farme u Gloucestershireu. Tamo sam rado svraćala svakodnevno.

Vikende sam koristila za istraživanje grada, druženja, posjete poznatim i skrivenim lokacijama, kušanje hrane i upijanje atmosfere Londona. No radni tjedni pokazali su mi pravo lice grada – kroz svakodnevne rutine, šetnje po kiši, redove u trgovinama i poznata lica iz kvarta.

Iskustvo koje me gurnulo izvan zone komfora

Ovo iskustvo naučilo me kako donositi odluke samostalno, kako se snaći u neočekivanim situacijama i vjerovati vlastitom instinktu. Svaki izazov – od vođenja djeteta kroz gradske gužve do organizacije dana – bio je prilika za rast i razvoj.

To je bio i početak ideje za Poligon.kids – projekt koji je više od posla. To je priča o hrabrosti da napraviš prvi korak, o učenju kroz iskustvo i o ljubavi prema onome što radiš.