Moje iskustvo s carskim rezom: između straha i snage

Autorica teksta je Marija Dragušica, mama dvoje sinova, koja je iskreno podijelila svoje iskustvo s dva carska reza – u nadi da će barem jedna mama pronaći utjehu i shvatiti da nije sama.

Moja dva sina rodila sam carskim rezom. Sada, tri godine nakon prvog poroda, svoj ožiljak nosim ponosno i o svojim porodima napokon mogu otvoreno pričati. No, nije uvijek bilo tako. Nakon što sam tek rodila, nisam se usudila niti dotaknuti rez, a kamoli ga pogledati. Trebalo mi je oko dva tjedna da spustim pogled, prihvatim da carski rez ostavlja ožiljak i vidim što je to tamo dolje i kako izgleda. Sada je to jedna crtica od deset centimetara, svijetle ružičaste boje. Ožiljak kojim su moja djeca došla na ovaj svijet.

Prvi carski rez: Hitna intervencija

Moj prvi carski rez bio je hitan. Iako sam nakon skoro osam sati trudova bila osam centimetara otvorena, djetetu su se usporili otkucaji srca i prijetilo mu je gušenje. Bila sam već dovoljno otvorena za vaginalni porod, ali – nasreću – do njega nije došlo. Hitno sam odvezena na operaciju.

Moj sin nije zaplakao kad se rodio, a kad su ga približili mom licu da ga vidim, koža mu je bila gotovo potpuno plava. Kasnije sam saznala da je njegov vrat bio omotan pupčanom vrpcom čak šest puta. Doktor mi je tada, iznenađen, rekao kako u 23 godine karijere nije vidio ništa slično. Srećom, moj sin nije imao nikakvih posljedica.

Bila sam u šoku. Nikada nisam osjećala nešto slično. I moje tijelo i moj um doživjeli su nešto što nikada prije nisu. Mučila me vrtoglavica, mučnina, treskavica. Osjećala sam se kao da sam izašla iz svog tijela – prikopčana na infuziju, nepokretna, sa zavojima protiv tromboze na nogama. Svoga sina nisam mogla primiti u naručje niti četiri sata nakon poroda. Ruke su mi se tresle, a počeli su i napadaji panike. U bolnici sam nekoliko puta osjećala kao da gubim kontrolu.

Nažalost, nisam spomenula svoju povijest s depresivno-anksioznim poremećajem svojoj ginekologinji, pa sam se morala nositi sa svime sama.

Kad su mi sina napokon položili na prsa, shvatila sam da je to – to. Počinje jedno novo poglavlje. Počelo je teško i traumatično, ali pokušat ćemo izvući najbolje iz njega.

Drugi carski rez: Planiran, ali emotivno zahtjevan

Moj drugi carski rez bio je planiran. Ostala sam trudna samo devet mjeseci nakon prvog poroda, i moja ginekologinja je preporučila carski rez zbog rizika od rupture maternice. Iako sam znala što me čeka, bilo je teško. Druga trudnoća nije prošla lako, za razliku od prve. Vrlo rano sam se otvorila skoro četiri centimetra, zbog čega sam morala strogo mirovati. A to je, s toddlerom u kući, bilo gotovo pa nemoguće.

Na kraju sam rodila dva dana prije planiranog carskog reza. Iako su me trudovi mučili cijelu noć, sve do jutra nisam željela prihvatiti da je to stvarno to. Kao da nisam ponovno imala snage proživljavati taj ringišpil emocija.

Nakon drugog carskog reza fizički sam se osjećala bolje nego prvi put. Uz pomoć jedne drage i nasmijane sestre, već sam drugi dan ustala, istuširala se, nosila sina po sobi. Rez me jako bolio, ali nisam ga osjećala toliko kao prvi put.

Možda je moje tijelo bilo već spremno, možda sam bila jača, a možda je jednostavno nedostatak osjećaja u donjem dijelu trbuha i abdomenu ovaj put umanjio osjećaj fizičke boli.

Ipak, psihički mi je bilo još gore nego prvi put. Imala sam dijete, toddlera, koji je imao godinu i pet mjeseci, i novorođenče koje je cijelo vrijeme tražilo mene – i naravno, dojilo. Sjećam se da nisam imala vremena za sebe, ni za starijeg sina, ni za spavanje. Iako sam možda fizički bila jača, osjetila sam toliki pritisak da nisam znala što dalje.

Napadaji panike, depresivne epizode, crne misli – sve se to rojilo u mojoj glavi i otežavalo mi već ionako težak period života s novorođenčetom.

Sam čin carskog reza: Strah i trauma na stolu

Sam čin carskog reza, odnosno operacije koja ti se događa, posebno je iskustvo. S oba sam sina bila budna, čula sam doktore kako pričaju i komentiraju, a anesteziologinja me držala za ruku i svako malo ispitivala kako sam. Dok ležiš na stolu, ruke su ti raširene, a ispred tebe je velika plahta kako ne bi vidjela što se dolje događa.

Sjećam se da sam, iako boli nije bilo, osjećala kako mi “kopaju” po utrobi, kako se nešto unutra pomiče, premiješta, čupa, vadi. Osjećaj je bio neobičan i neugodan.

Tijekom drugog carskog reza, na stolu sam dobila napadaj panike. Srce mi je počelo nevjerojatno brzo kucati, osjećala sam da ću se onesvijetiti, a vid mi se zamutio. Na sreću, anesteziologinja je to primijetila i počela razgovarati sa mnom da me smiri.

Prvi put sam iz nekog razloga osjećala da ću umrijeti i sjećam se kako sam razmišljala da samo želim da moje dijete preživi, da mu drugi pričaju lijepe priče o meni. To je trauma koju ću zauvijek nositi u sebi. Strah od nepoznatog, iznenadnog, neuobičajenog, dok nemoćna ležiš na stolu.

Dojenje i carski rez: S puno muke i malo uspjeha

S prvim djetetom nisam uspjela dojiti. Recimo. Dojila sam samo mjesec i pol, uz nadomjesno adaptirano mlijeko. Moje mlijeko jednostavno nije dolazilo, što god ja radila. Sjećam se kako sam do tri ujutro svake noći sjedila na kauču, prikopčana na izdajalicu, čekajući da barem nešto izdojim. A onda, nakon sati i sati izdajanja, u bočici gledala svega dvadeset mililitara mlijeka.

Osjećala sam se kao da nisam dovoljno dobra. Kao da nisam uspjela biti onakva majka kakvu svijet očekuje. Bila sam ljubomorna na one majke koje su imale toliko mlijeka da su ga morale stavljati u zamrzivač. One koje su mogle dojiti dijete bilo kada i bilo gdje. Dok sam ja svaku svoju kap čuvala kao suho zlato.

S drugim djetetom sam, vrlo tvrdoglavo, odlučila ponovo pokušati. Pokušavala sam i ustrajala još više. Ovoga puta ne toliko zbog drugih, već zbog sebe.

Osjećala sam sram jer ne mogu nešto što navodno, kako se mnogi usude tvrditi, “može svaka žena.” Sram sam si sama nametnula, ali sam osjećala da mi ga nameću i drugi – možda i nesvjesno.

Sjećam se komentara starije gospođe koju nisam niti poznavala, koja je zastala pogledati dijete i odmah pitala:
„A što beba papa?“

U sebi sam osjetila toliki bijes jer se netko pita što mogu, što ne mogu, što rade moje grudi. Kroz kiseli osmijeh sam joj odgovorila da jede adaptirano mlijeko – i poželjela propasti u zemlju. Ili da u nju propadne ona.

Boljeli su me čak i komentari koji su me podupirali, jer nikada nisam bila sigurna jesu li potpuno iskreni ili me samo nastoje umiriti. Kada bi mi netko rekao da je dojenje teško, da nije svakome isto, da je adaptirano mlijeko sada puno zdravije nego ‘kad smo mi bili mali’…

Zapravo, najdraže su mi bile one osobe koje takva pitanja nisu ni postavljale i ništa komentirale – a takvih je, nažalost, bilo premalo. Nakon dva mjeseca borbe, napokon sam se pomirila s time da više neću dojiti. Dva dana sam slikala ‘posljednji put na prsima’, kako bih imala uspomenu – da sam barem pokušala.

Jer eto, svi su mogli vidjeti da sam uspjela, jer sam dojila.
Ali stvarno nisam. Nisam uspjela. Moje mlijeko nije teklo. Nisam uspijevala, a moje dijete je bilo gladno.

Onda sam se napokon pomirila s time i oslobodila osjećaja krivnje.
Nakon toga i moje se psihičko stanje poboljšalo.

Majčinstvo nakon carskog reza: Osjećaj manje vrijednosti

Nisam sigurna proizlazi li taj osjećaj manje vrijednosti, osjećaja nedostatnosti i nesposobnosti više od nas samih ili od okoline. Vjerojatno je kod svake majke drugačije. Iako nikada nisam imala taj osjećaj srama zbog toga što nisam rodila vaginalno, često sam se pred drugima osjećala manje vrijedno. Kao da moram opravdavati ili kao da su svi očekivali da se opravdam.

Tako sam se, s vremena na vrijeme, uhvatila u razmišljanju:
Kako to da su žene od pamtivijeka rađale vaginalno, prirodno, bez ikakvih pomagala, a baš je meni bio potreban carski rez?

No, onda sam shvatila da to i nije baš tako.
Tako su rađale one koje su mogle, one koje su imale tu sreću. A mnoge, nažalost, nisu. Mnoge su majke i njihova djeca izgubile živote baš zato što mogućnost carskog reza nije postojala.

Tada sam postala zahvalna na čudu moderne medicine.
Postala sam zahvalna za svoj prvi i drugi carski rez.
Jer bez njih, četiri malene ručice sada ne bi pokušavale tipkati na mom laptopu istovremeno sa mnom.

Sjećam se i da sam jednom prilikom pročitala kako se neke majke koje su rodile carskim rezom ponekad niti ne usude reći “rodila sam carskim rezom”, već kažu da su “imale carski rez”. I da, istina je – carski rez jest nešto što tebi netko čini, nešto što se tebi događa, nije nešto što sama činiš kao kod vaginalnog poroda.

Ali…
Moje dijete je rođeno.
I ja sam rodila.

Bol i oporavak nakon carskog reza: “Tebi je bar bilo lakše”

O bolovima nakon carskog reza ne treba puno govoriti. Bol je neopisiva.
Bolje da ne spominjem sve tablete protiv bolova koje sam popila u rodilištu nakon poroda i nakon dolaska kući.

Bol je bila takva da nisam mogla podići nogu više od nekoliko centimetara.
Kada sam, nakon prvog poroda, pokušala ući u bolnički tuš i napokon se istuširati, zamalo sam se onesvijestila jer sam morala podignuti nogu desetak centimetara da uđem unutra.

Naravno, odustala sam od tuširanja.
Bilo mi je jasno da moje tijelo još dugo neće biti isto. I jednako snažno.
Možda više nikada.

Iznenađenje za mnoge jest i činjenica da žene koje su rodile carskim rezom i dalje imaju lohije – i dalje krvare. Krvarila sam mjesec dana nakon oba poroda, i šokiralo me što toliko žena i majki koje su rodile toga nisu bile svjesne.

Mnoge su me gledale u čudu kada sam objašnjavala kako uz brigu o rezu moram brinuti i o obilnom krvarenju.

Uz svu fizičku bol, sol na ranu dodavali su i komentari koje mnogi vole davati:
“Tebi je bar bilo lakše.”
“Ti nisi morala proći trudove.”
“Da sam barem ja mogla na carski.”

Teško je u tim trenucima ostati smiren i ne reagirati vrlo instinktivno, gotovo agresivno.

Mnogo sam se puta našla u situaciji gdje sam morala objašnjavati i ženama i muškarcima kako operacija u kojoj se reže i odvaja sedam slojeva kože zasigurno nije “lakša opcija”,
a oporavak od nje je možda najbolnije iskustvo u mom životu.

Ponosna na svoje porode

Danas, kad se sjetim svojih poroda, osjećam ponos. Svi ovi izazovi, bolovi i traume nakon carskog reza naučili su me da nikada ne umanjujem vlastito iskustvo, bez obzira na to što drugi mislili.

Uvijek ću se sjećati svih trenutaka straha, boli i nesigurnosti,
ali također i snage koju nisam ni znala da imam.

Iako je moj put bio ispunjen tjeskobama, danas sam ponosna na sve što sam prošla –
na svoje ožiljke, i fizičke i psihičke,
na svoje sinove
i na to što sam bila dovoljno hrabra da se nosim sa svime.

Na kraju, to je bio moj put –
moj način da donesem na svijet svoju djecu –
i to je nešto s čim sam se pomirila, unatoč kritikama i izvana i iznutra.