Usamljenost u odgoju – kako je prepoznati i prevladati?

Autorica teksta je Sara Novak, mag.paed. i
licencirana psihoterapeutkinja te lice iza Instagram profila snažna.mama.

Za početak, definirajmo razliku između usamljenosti i samoće. Samoća je fizička odsutnost drugih ljudi. Samoća nam je potrebna; to je vrijeme za nas u kojem možemo sabrati misli, baviti se nečime što volimo, odmaknuti se od svakodnevnih uloga i biti u miru sa sobom. 

Usamljenost je individualan osjećaj – viđenje nas samih dok nešto radimo ili smo uz druge ljude. Na primjer, možemo biti okruženi mnoštvom ili u braku i neovisno o tome osjećati se neshvaćeno, nevoljeno, neviđeno. Ovo je čest problem s kojim se susreću ljudi s kojima radim. I sama sam se nakon razvoda borila s osjećajem usamljenosti – a često sam ga, nesvjesno, i sama stvarala. Kako? Objašnjenje slijedi u nastavku.

Očekivanja i njihova uloga u odnosima

Najprije se zapitajmo s kakvim očekivanjima ulazimo u odnose. Očekujemo li od druge osobe ili ljudi da nam čitaju misli, očekujemo li da su uvijek tu za nas, da preuzimaju i rade sve kako mi mislimo da bi trebali? Postavljamo li se u ulogu onoga tko stalno ispravlja druge, ili možda u ulogu žrtve – povučeni, pasivno agresivni i nezadovoljni jer druga osoba ne može shvatiti što želimo? Možda pak preuzimamo sve na sebe, iscrpljujemo se i osjećamo nerazumijevanje.

Slojeva je puno, no ali prvi korak je razumjeti što realno možemo očekivati od drugih. To ne znači da ne trebamo postavljati granice ili se zauzimati za sebe. To znači prestajanje popravljanja druge osobe i preuzimanje odgovornosti – u smislu osvještavanja zašto nam je određeni odnos bitan i zašto ga i dalje, svakim jutrom, biramo. Ovo je trenutak u kojem bih rekla da svi imamo izbor i trenutak u kojem bi mnogi od vas odgovorili: „Kako imam izbor u nečemu gdje mi je loše?!“ Svakim danom biramo ostanak u nekom odnosu, a istovremeno prigovaramo, povlačimo se ili kritiziramo – i tako stvaramo nezadovoljstvo. Još nisam upoznala osobu koja se osjeća ispunjeno dok istovremeno ucjenjuje, okrivljava ili pasivno agresivno reagira.

Rješenje nikako nije brzo vidljivo i lako dostupno, no s vremenom, osvještavanjem upravo nabrojanog, možemo mijenjati vlastiti pristup drugoj osobi. Dakako, tu su i razlozi zbog kojih biramo određenog partnera, naučeni obrasci, naše unutarnje dijete koje i dalje čezne za nečime za što vjeruje da druga osoba može nadoknaditi.  

Uloga koju igramo u odnosima

Dolazimo do još jednog sloja – uloge ili pozicije koju nesvjesno preuzimamo u partnerskom odnosu. Jesmo li u njega ušli s očekivanjem da nas druga osoba ispuni, postane nam centar svijeta ili mi njoj? Jesmo li možda toliko usmjereni na zadovoljstvo partnera da svoje potrebe ne izražavamo, stavljajući ih u drugi plan? Ili smo, pak, ušli s uvjerenjem da mi uvijek znamo najbolje, pa iz toga neprestano kritiziramo i ne dopuštamo partneru da preuzme odgovornost, čak ni kada pogriješi?

Kako se kaže – tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen. Sigurna sam da svatko od nas (ja prva) može priznati da je negdje „pogriješio“ u odgoju, ali nije prema sebi bio toliko kritičan kao što je bio prema partneru koji je možda napravio istu „grešku“. No, tko uopće određuje što je prava „greška“?

Stvaramo li sami vlastitu usamljenost?

Sada, kada smo barem djelomično dotaknuli složenost ljudskih odnosa, postavlja se pitanje – stvaramo li sami vlastitu usamljenost? Rekla bih da da. Često, iz straha da ćemo biti neshvaćeni, odbačeni ili „previše“, sami biramo udaljavanje. Odlučujemo šutjeti, a ta šutnja s vremenom postaje uvjerenje – da nas drugi ne prihvaćaju, da smo loši ili da ne zaslužujemo nešto lijepo, poput odmora, primanja darova, pohvala ili prepuštanja obaveza partneru.

U partnerski odnos dolazimo već kao formirane osobe. Svatko od nas se može mijenjati (da u to ne vjerujem, ne bih bila psihoterapeutkinja), no da je teško – je. 

Za kraj vam ostavljam prostor za samoprocjenu: 

• Povlačite li se u sebe, izbjegavate li bliskost i ne izražavate svoje želje i granice jer ste, još kao dijete, naučili da ljubav i prihvaćanje treba zaslužiti?
• Osjećate li nesigurnost i strah da će vas partner napustiti? Ili možda očekujete da će druga osoba biti jednako angažirana kao i vi, a kada se to ne dogodi (jer odnosi nisu matematička jednadžba), osjećate se povrijeđeno i odbačeno? 
• Ili, pak, u bliskim odnosima osjećate sigurnost – iskreno i otvoreno razgovarate o osjećajima, pritom uvažavate, zanimate se i slušate potrebe druge osobe?

Ovo sve napisano nije točno mjerilo vaše dubine i kompleksnosti, no neka vam posluži za preispitivanje vas samih. Usamljenost smanjujemo tako da nudimo, prepuštamo, dajemo komplimente, pitamo za savjet, povezujemo se u slobodnom vremenu i izvan roditeljske uloge. Nitko nas ne može napuniti osim nas samih.  

Fotografije: Pinterest

*Zapratite Mali zvrk za još sličnog sadržaja!